OPSESIJA KOCKANJA
50 tisuća hrvatskih građana ne može zamisliti dan bez kockanja. I dok većina kockanje povezuje sa casinom, pokerom i ruletom sve je više onih koji su svoje živote uništili u kladionicama. Donosimo ispovijest majke i njezinog sina ovisnika o sportskom klađenju.
”…..sve se odvijalo normalno do trenutka kad se u našem gradu pojavila prva sportska kladionica. Mi roditelji nismo znali što se tu događa i nismo jako marili kad se naš sin počeo tu zabavljati klađenjem. Tada je počeo naš pakao. On je postao ovisnik o klađenju.”
Tim riječima počinje ispovijest majke ovisnika o klađenju koja je sudbinu svoje obitelji željela podijeliti sa javnosti. Njezin sin danas 38-godišnjak svoj put prema ponoru počeo je kao i većina. Početni ulozi od 20 kuna vrlo su brzo narasli do onih dnevnih od 10 tisuća kuna.
”…nakon što sam potrošio svoju ušteđevinu, počeo sam dizati kredite, uzimao od ukućana, prodao zlatni nakit koji sam našao u kući, te na bivšem poslu uzeo 10.000 kuna koje su onda roditelji vratili. Uglavnom, bilanca razdoblja igranja od 2002. do 2008. je je bila „minus“ od oko 400.000 kuna.
U nastavku pročitajte u cijelosti pismo ovisnika i njegove majke
Uobičajena je ovo priča ovisnika a takvih je danas 1 posto u Hrvatskoj. No zabrinjavajuće je da se sve više adolescenata okreće kockanju kao odgovoru na brojne obiteljske probleme koji su se pokazali kao najčešći okidač. Prema ispitivanju koje je Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet u Zagrebu proveo na uzorku od 1952 srednjoškolca njih 53 posto imalo je iskustva sa kockanjem, a 19 posto ispitanika kladi se i nekoliko puta tjedno. Sve to ukazuje na potrebu rada s djecom jer statistika je neumoljiva. Dvanaest posto srednjoškolaca već sada ima visoku ozbiljnost problema vezanih uz kocku. No tu ne staju svi problemi. U Hrvatskoj trenutno ima registrirano više od 2000 kladionica a svega četiri osobe (2 u Rijeci i 4 u Zagrebu) u državi rješavaju probleme 50 tisuća patoloških kockara. Liječenje traje između tri i pet godina. Terapije se provode jednom tjedno a u njima najčešće sudjeluju kockari sa članom svoje obitelji.
Kako bi upozorili na probleme ovisnosti u Hrvatskoj se svake godine provodi Mjesec borbe protiv ovisnosti koji traje od 15. 11. do 15. 12.2011.
SVJEDOK:
…38-godišnji sam neoženjen diplomirani ekonomist. Radim u državnoj službi. Živim sa roditeljima, bakom, djedom i bratom. Počeo sam kockati u sportskim kladionicama 1999. godine. Prvim ulogom od 20 kuna na tri para dobivam 150 kuna. Nakon toga, vodim si svakodnevno statistiku, te ubrzo dolazim na 400 kuna minusa što mi se činilo puno izgubljeno. Zbog toga ulažem 500 kuna na dva hokeja samo da vratim izgubljeno. I to mi prvi put uspijeva. Nakon tri godine kockanja u minusu sam bio 20.000 kuna. Tada, 2002. godine, uplaćujem 500 kuna (50 listića po 10 kuna) na cijelu ligu bejzbola i dobivam 40.000 kuna. Od tada su nastali i najveći problemi. Nekoliko dana nakon tog dobitka nisam ni bio u kladionici, nego sam mislio da ću prestati sa time, ali ustvari to je bila samo lažna nada, jer sam zaključio da bih tako mogao dodatno zarađivat. Od 2002. do 2008. svakodnevno sam u kladionici. Često su ulozi bili 1.000 kuna dnevno, a najveći jednokratni ulog bio je 10.000 kuna na jednu utakmicu bejzbola. U casinu na ruletu igrao sam samo jednom. To me nije privlačilo jer sam čitao da se rulet lako može namjestiti. U kladionici bila je mogućnost na pogađanje samo jednog broj lota npr. španjolski loto 6/49, tečaj na jedan broj bio je 7. Pratio sam brojeve koji nisu nijedanput izašli u prethodnih 30 kola i igrao zasebno takvih nekoliko najrjeđe izvučenih brojeva. Počeo sam ulagati 100-200 kuna na jedan broj, da bi to ubrzo naraslo i do 1.500 kuna na jedan broj. Naravno, tu sam brzo i puno gubio, jer ti brojevi nisu izašli niti nakon 60 kola. Jednom prilikom mi je jedan poznanik koji usputno kocka rekao: „Što misliš da oni uopće izvlače te brojeve?“. Tada sam počeo pomalo shvaćati da je i to namješteno kao i rulet. Za sportske utakmice također sam saznao načine na koji se namještaju, od dogovora samo s jednim igračem, nekoliko igrača ili obje momčadi.
Međutim, ja sam i dalje igrao nadajući se nekom čudotvornom dobitku. Nakon što sam potrošio svoju ušteđevinu, počeo sam dizati kredite, uzimao od ukućana, prodao zlatni nakit koji sam našao u kući, te na bivšem poslu uzeo 10.000 kuna koje su onda roditelji vratili. Uglavnom, bilanca razdoblja igranja od 2002. do 2008. je je bila „minus“ od oko 400.000 kuna. Također u tom razdoblju, na nagovor roditelja, bio sam kod nekoliko psihijatara na individualnoj psihoterapiji. Međutim, bezuspješno. Tada sam slučajno na televiziji vidio kako jedan psihijatar iz Zagreba govori o problemu ovisnosti o kockanju. To sam ispričao roditeljima i išli smo svi skupa kod njega. Nakon uvodnih riječi o problemima s ovisnosti o kockanju upoznao nas je da se to može liječiti najuspješnije izvanbolnički, grupnom psihoterapijom. Predložio je psihijatricu iz Rijeke koja se bavi izvanbolničkim liječenjem ovisnosti. Kada sam došao, bio sam u grupi s ovisnicima o alkoholu, jer je ovisnika o kocki bilo samo dvoje ili troje. To je lijepo funkcionirao i tri mjeseca nisam kockao. Tada sam pomislio dobro sam, te počeo ponovno kockati na male iznose, koji su ubrzo prešli na velike i više nisam dolazio na liječenje 7-8 mjeseci, i uspio sam prokockao daljnjih 100.000 kuna. Nakon toga, krajem siječnja 2010. ponovno na nagovor roditelja dolazim na grupnu psihoterapiju, te je tada već bila oformljena grupa ovisnika o kocki, te od tada ne kockam, dakle oko godinu i deset mjeseci. Kada se prestane kockati ima se puno više slobodnog vremena, te je potrebno naći si neki dodatni posao ili neku aktivnost koja će biti privlačna, uzbudljiva, a ishod neizvjestan, te da je cilj aktivnosti poželjan i drugim članovima obitelji. Ja sam, npr. u tom razdoblju često bio u plesnim školama i na plesnim večerima, što je uspješno zamijenilo potrebu za kockanjem. Kockarske dugove i dalje sam otplaćujem, te je ostalo još oko 50.000 kuna…”
Pismo majke
“Poštovani građani,
Više sam puta bila u situaciji kada sam željela jako glasno reći ovo što smo doživjeli i proživjeli. Vjerujte mi, da danas kad imam tu priliku, nije mi lako o tome progovoriti. No, odgovornost prema mojoj savjesti i želja da i drugima pomognem, jači su. Bili smo prosječna obitelj i živjeli od svog truda i poštene zarade, poštivajući se međusobno, sa usponima i padovima kao i svi ostali. Na taj smo način stekli sve što nam je bilo potrebno, ne mareći za nekim velikim imetkom, niti se upuštati u dugove i kredite Školovali smo djecu do visokog školstva, istovremeno su nam pomagali u poslovima koji su bili pred svima nama. Oni su se zaposlili i sve se odvijalo normalno do trenutka kad se u našem gradu pojavila „prva sportska kladionica“. Mi roditelji nismo znali što se tu događa i nismo jako marili kad se naš sin počeo tu zabavljati klađenjem. Tada je počeo naš pakao. On je postao ovisnik o klađenju. Zbog našeg neznanja i čekanja da će se to smiriti i da ćemo to sami riješiti kocka je uzimala sve više maha i razarala njega i nas godinama. O tome što se tada događalo mogli bismo samo u jednoj knjizi opisat. Mi roditelji a i on sam počeli smo tražit pomoć. Pokucali smo na mnoga vrata i čuli savjete ali nismo bili dovoljno uporni i ustrajni. Zavaravali smo se predugo. Sada smo na liječenju, na grupnoj terapiji uz stručni nadzor psihijatrice kojoj smo jako zahvalni. Njezinom pomoći i našom ustrajnošću, nalazimo se na izlazu iz ovog začaranog kruga i ulazimo u normalan život. Sretni smo što Vam se sada obraćamo kao svjedoci.
1. Onima koji ne znaju, da se oko nas na svakom koraku nude igre na sreću (kladionice, casina, poker aparati, klađenje putem Interneta i još puno toga što ja ne znam). To je sve kocka ili laž. Budite budni da i nemojte se u ovo upuštati.
2. Onima koji su već ušli u ovaj začarani krug. Varate se ako mislite da ćete sami izaći ili da ćete dobiti zgoditak koji će sve to sanirati. To smo sve isprobali. Ne bojte se, recite to svojoj obitelji ili najbližima. Nemojte odgađati. Zajedno s njima odmah potražite stručnu pomoć liječnika. Vašom ustrajnošću i uz pomoć stručne osobe uspjet ćete.
3. Onima koji su odgovorni i koji su dozvolili da kockarnice i kladionice preplave naše ulice i gradove poručujem da se poučeni našim primjerom zapitaju: što misle ako svaka kladionica ili kockarnica stvori samo jednog ovisnika? Što ako on uništi sebe i svoju obitelj? A što ako je broj mnogo veći? Tko će privesti i izliječiti tolike žrtve. Da li to već sutra mogu biti i njihova djeca i potomci? Da li je možda zgrtanje velikih novaca na račun običnih i neupućenih ljudi u neku ruku isto kocka? Kao roditelji pozivamo zaista sve odgovorne da se preispitaju pred ovom stvarnošću i da umjesto kockarnica i kladionica ponude mladim ljudima plemenite sadržaje, gdje će nešto stvarati ili drugima pomagati ili se zdravo zabavljati. Hvala…”
Larry Ambrozich